Današnji Aikido ima svoje korene u ratnoj veštini jedne od najstarijih japanskih feudalnih porodica, Minamoto - Takeda. Smatra se da je princ Teijun, šesti sin cara Seiwe (850-880), izmislio veštinu borenja pod nazivom Aiki Jutsu. Preko prinčevog sina Tsunemota ova veština je prenesena do sledeće generacije Minamoto. Ovu veštinu dalje usavršava Shinra Saburo Yoshimitsu, veliki general i strateg, mlađi brat Yoshija Minamota, takođe poznatog ratnika. Njegovi sinovi se razvijaju u poznate borce, dodajući nove elemente i tehnike i prilagođavajući ih tada poznatim hladnim oružjima. Drugi Yoshimitsuov sin Yoshikiyo, živeo je u dvorcu Takeda u pokrajini Kai.
U epohi Kamakura (1185-1336), rađa se figura samuraja i kroz naredne vekove, svaki klan razvija svoje specifične škole borenja, koje su pohađali samuraji. U Japan dolazi i veliki broj učitelja iz Kine. Javlja se i veliki broj škola mačevanja i Jujitse. Ove veštine su tokom narednih vekova bile najstrože čuvane tajne, i odavanje tehnika škole, nekome van klana, kažnjavalo se najstrožijom kaznom, smrću. Veliki deo efikasnosti i moći drevnih škola Jujitse, bio je upravo u tajnosti tehnika.
U epohi Sengoku (1467 - 1600), dolazi do stogodišnjeg rata koji je opustošio Japan i u tom periodu se u praksi usavršavaju mnoge tehnike Jujitse.
Krajem ove ere, dolazi do opadanja moći porodice Takeda i glava porodice Kunitsugu, 1574 god. premešta iz Takede dvorac u Aizu. Borilačke tehnike, koje je preneo svojim naslednicima bile su poznate pod nazivom, Aizu Todome veština.
Početkom Edo perioda (1600-1867), završava se epoha ratova i počinje epoha mira, a Japan se ujedinjuje pod Tokugawa šogunatom. U tom periodu Takeda klan iz Aize, svoju veštinu čuva i usavršava u potpunoj tajnosti, sve do Meiji perioda 1868 godine. Tada Japan izlazi iz vekovne izolacije i pod zapadnim uticajem, ukida se feudalni sistem. Na novo doba mnogi samuraji nisu mogli da se priviknu, jer više nije bilo ratova, a vatreno oružje je potisnulo hladno. Tradicionalne veštine našle su se pred izumiranjem.
Glava porodice i mačevalačkog Aizu klana, Sokagu Takeda (1860-1943), tada je počeo da podučava veštinu borbe Daito ryu Aiki Jujutsu, izvan kruga porodice putujući Japanom sve dok se nije nastanio na Hokaidu.
Najbolji učenik Sokagu Takede bio je Morihei Ueshiba, osnivač Aikidoa, čovek retkih vrlina i sposobnosti, koji je Daito školu obogatio delovima drugih drevnih veština koje je u mladosti proučavao, među kojima su najvažnije Yagyu Shingan ryu Jujutsu, Shinkage ryu Jujutsu, Kito ryu Jujutsu, Tenshin Shinyo ryu Jujutsu, So Jutsu, i druge.
Dodao je vlastite zahvate i uveo nove principe kojima je oplemenio mnoge tehnike Daito ryu, u skladu sa svojim uverenjima. Rezultat je bio Aikido, koji se kao veština konačno formirao 50-tih godina 20. veka i zauzeo svoje ugledno mesto u Budo porodici.
Najveća i najstarija Aikido organizacija je Aikikai Hombu, pod vođstvom osnivačevog unuka Doshu Moriteru Ueshibe. Najpoznatiji instruktori Aikikai organizacije su: Morihiro Saito, Hiroshi Tada, Kazu Chiba, Nobuyoshi Tamura, Katsuaki Asai, Masatomi Ikeda, Hideki Hosokawa, Shoji Nishio, Yasuo Kobayashi, Mitsugi Saotome i drugi.
Od najstarijeg doba pa do naših dana nastale su mnoge veštine borbi uz upotrebu različitog oružja. Veština upotrebe mača razlikovala se od svih drugih. Mač je bio mnogo više od običnog sredstva za ubijanje. Prestavljao je simbol časti i viteštva, bez razlike, u potpuno različitim kulturama. Ko nije čuo za mač Kraljevića Marka ili Ekskalibur - mač kralja Artura. Na žalost, pojavom vatrenog oružja na Zapadu veština upotrebe mača i borenja hladnim oružjem pada u zaborav, a mač postaje ukras uz paradne uniforme ili eksponat u vitrinama vojnih muzeja.
Na Istoku, u Japanu, dva mača, dugački i kratki (katana i wakizashi) koji su visili o pojasu sa oštrom ivicom nagore, predstavljali su najveće blago samuraja: oni su pokazivali njegov status i bili simbol časti ratnika. Kult mača je u japanskoj istoriji zauzimao visoko mesto. Kao efikasna oštrica za sečenje - nigde u svetu ne prave ni približno tako dobre oštrice kao u Japanu, kao umetničko delo, kao talisman i fetiš, mač samuraja je ulivao jedinstveno poštovanje.
U rukama nekog nabusitog i grubog čoveka on je mogao postati oružje kojim se divlja, ali se isto tako verovalo da u rukama stručnjaka koji neguje bushi-no-nasake - ratničko osecanje milosrđa i blagosti, može postati dobroćudan, čak može i očuvati život.
Sredinom prošlog veka kada prestaju feudalni sukobi u Japanu, veštine koje su služile za rat (pa time i podučavale kako što veštije ubiti protivnika, a izbeći da vas on povredi) počinju da prerastaju u veštine koje nas uče suprotno ovom - kako živeti potpunije i bolje. Kako borbu sa protivnicima pretočiti u mnogo težu borbu - borbu sa sobom, svojim strahovima, slabostima. Tako nastaju veštine koje danas znamo kao Aikido, Karate-do, Judo, Kendo. Značaj hladnog oružja, kao oružja, postaje sve manji.
Od svih ovih veština jedino se u Aikidou (zajedno sa Kendoom) nastavilo sa proučavanjem tehnika mača. Osnivač Aikidoa Morihei Ueshiba, čiji se sin danas nalazi na čelu organizacije kojoj pripadamo, u svojoj mladosti je prošao Jagju školu mača kod učitelja Masakacu Nakajema. Ova škola mača, njeni stavovi i način borenja presudno su uticali na Ueshibu kada je zaokruživao svoj borilački sistem koji danas nazivamo Aikido. Zato veština mačevanja koja se proučava u okviru Aikidoa, iako za laika manje složena od telesnih tehnika, nema za cilj samo da dopuni kurs obuke aikidoka i da veštinu učini atraktivnijom.
Na posebnim treninzima posvećenim tehnikama bokena (drveni mač - jap.) uče se osnovne vežbe (u parovima ili samostalno), koje u sebi sadrže osnovne sekove, sklanjanja i strategiju borbe mačem. Osnovne vežbe zamišljene kao dogovorene borbe u paru (ima ih šest i zovu se tachi) sadrže u sebi sve elemente Jagju škole mačevanja. Svi oni koji vežbajući Aikido u školama koje iz nepoznavanja tehnika mača ovu oblast zapostavljaju, ili je uopšte ne rade, bivaju uskraćeni za fundamentalne principe koji se kroz mač uče i koji predstavljaju samu suštinu Aikidoa.
Postoji važna, često nedovoljno uočavana razlika između ratničkih veština i proste tuče.
Razliku ne čine sposobnosti, ili poznavanje posebnih zahvata. Izvor svih ratničkih veština je u zamisli da one predstavljaju deo sveobuhvatnog obučavanja čiji je krajnji cilj korenit preobražaj samog bića onoga ko se posvetio vežbanju.
Veoma često je ovaj koren zanemaren, omalovažen, ili potpuno odbačen.
Kao veština samoodbrane Aikido priznaje da osoba napadnuta od druge ima pravo (i naravno uobičajenu instiktivnu potrebu) da sebe brani od napada. Ali kako će on sebe odbraniti to će zavisiti od stepena njegovog unutrašnjeg razvitka. Ukoliko je onaj koji se brani na niskom mentalnom (duhovnom) ili fizičkom nivou, on može reagovati divlje (često neefikasno) i iz dubine svoje nepripremljenosti može traljavo naneti povrede svom napadaču. Ukoliko je obučen u nekoj od borilačkih veština, može hladnokrvno i svesno izazvati ozbiljne povrede po svog napadača ili ga čak ubiti. Korišćenjem Aikido principa, naprotiv, nepravedan i opasan napad može biti zaustavljen brzo i sa kontrolom u svakom pogledu. Nikada napadačeva agresija i želja da nas povredi ne smeju biti veće nego što je naše smirenje. Ovaj je svakako najteži i najuzvišeniji zahtev koji pred sebe treba postaviti.
Jer Aikido nije samo skup poluga i bacanja kojim se protivnik može što efikasnije neutralisati i povrediti.
Aikido je sistem koji je ideju viteškog nadmetanja i visokih moralnih vrednosti kojima je težio svaki samuraj postavio kao imperativ.
Ideal čojstva ili zaštite drugog od sebe postavljen je ravnopravno uz ideal o junaštvu.
Pridržavanje pravila kodeksa ponašanja je sastavni deo Vašeg vežbanja kao i učenja Aikido tehnika. Molimo Vas da sledeća pravila shvatite ozbiljno i prihvatite kao svoja.
Umeće mira počinje sa vama. Radite na sebi i na zadatku koji ste dobili Aikidom. Svako od vas ima duh koji se može usavršiti, telo što se na neki način može uvežbati, pogodan put koji treba slediti. Jedini razlog zbog kojeg ste ovde jeste da spoznate svoju unutrašnju božanstvenost i da ostvarite svoje unutrašnje prosvetljenje. Negujte mir u svome životu i zatim primenite umeće mira u kontaktu sa svima koje srećete... Morihej Uješiba
Onog momenta kad ste kročili u Dojo, odabrali ste Put Ratnika. Ali ne zavaravajte se - to nije nimalo lak put. Biti samuraj je dužnost, obaveza i čast. Put ratnika zasniva se na humanosti, ljubavi i iskrenosti; suština ratničke smelosti odražava se u istinskoj hrabrosti, mudrosti, ljubavi i prijateljstvu.
Naglašavanje fizičkih vidova ratničke veštine je besplodno, jer je moć tela uvek ograničena. Telo treba da bude trouglasto, a um kružan. Trougao predstavlja stvaranje energije i najstabilniji je fizički položaj. Krug simbolizuje spokojstvo i savršenstvo, izvor bezbrojnih tehnika. Kvadrat predstavlja čvrstinu, osnovu primenjene kontrole. Potpuno probuđen ratnik može slobodno da koristi sve elemente koji postoje na nebu i na zemlji. Pravi ratnik uči kako da ispravno opaža aktivnost univerzuma i kako da preobrazi borilačke tehnike u oruđe čistote, dobrote i lepote.
Um i telo ratnika moraju biti prožeti prosvetljenom mudrošću i dubokim mirom. Ako vas protivnik napadne vatrom, suprotstavite mu se vodom; potpuno se pretvorite u tečnost i tecite slobodno. Voda se, po svojoj prirodi, nikada ne sudara ni sa čime niti se razbija o išta. Ona, naprotiv, bez ikakvog rizika guta svaki napad. Kada protivnik krene napred, priđite mu i pozdravite ga; ako on želi da se povuče, pustite ga da ode svojim putem.
Krećite se kao zrak svetlosti: letite kao munja, udarajte kao grom, vrtite se u krug oko stabilnog centra. Tehnike koriste četiri kvaliteta koji odražavaju prirodu vašeg sveta. U zavisnosti od okolnosti, budite čvrsti kao dijamant, savitljivi kao vrba, prazni kao svemir ili tecite glatko kao voda.
Razmišljajte o principima ovog sveta, slušajte reči mudrih ljudi i prihvatite kao svoje sve ono što je dobro. Polazeći od tog stava, otvorite svoja vrata istini. Obratite pažnju na istinu koja je upravo pred vama. Proučavajte kako voda u potoku teče dolinom, između stena, glatko i slobodno. Takođe učite iz svetih knjiga i od mudrih ljudi. Sve - čak i planine, reke, bilje i drveće - treba da bude vaš učitelj.
Vi ste na putu mira i zbog toga zapamtite sledeće: u umeću mira nikada se ne napada. Napad je dokaz da čovek nema kontrolu. Nikada ne bežite od izazova bilo koje vrste, ali ne pokušavajte da potisnete ili kontrolišete protivnika na neprirodan način. Neka napadači nastupe kako god žele, a tada se vi stopite s njima. Nikada ne jurite protivnike. Preusmerite svaki napad i postavite se stabilno naspram njega.
Ključ dobre tehnike je u tome da se šake, stopala i bokovi drže pravo i centrirano. Ako ste centrirani, možete se kretati slobodno. Fizički centar je vaš stomak; ako je vaš um tamo postavljen, vi ste osigurali pobedu u svakom poduhvatu.
Tehnike puta mira stalno se menjaju; svaki susret je jedinstven i primeren odgovor treba da se javi prirodno. Današnje tehnike sutra će biti drugačije. Ne dozvolite da vas zaokupe oblik i izgled izazova. Umeće mira nema oblik - ono je proučavanje duha.
Hojo (Hođo) je veoma stara japanska tradicija zasnovana na dubljem razumevanju Prirode. Ono omogućava čoveku da dublje istražuje svoje unutrašnje razumevanje i vrednosti, gledajući spoljašnju prirodu.
Izvor ove drevne japanske tradicije datira od 14. veka iz Kashima Jingu (Kašima-Đingu). Kashima Jingu je veliki Šinto hram otprilike 80km udaljen istočno od Tokija. U tom hramu je gajena stara tradicija upotrebe oružja borilačkih veština. Naročito su negovani i razvijani mačevanje i Zen.
Razvijen pre 600 godina iz tradicionalnih tehnika mačevanja i borenja zvanih Kashima Shin-ryu - HOJO danas dobija dimenziju rituala.
Jiki Shinkageryu-Hojo (ili jednostavnije Hojo) povlači korene od Kenjutsu, i predstavlja umetnost treninga u kome koliko se god telo toliko i duh razvija. Kenjutsu je danas mesto ustupilo Kendo-u, ali Hojo potiče od Bujutsu formi u kome postoje prirodniji pokreti.
1927. godine, 15-i Učitelj Jirokichi Yamada osnovao je zajednicu čiji je cilj da se očuvaju Hojo učenja. Danas Hojo vežbaju mnogi, mladi i stari, muškarci i žene u nekoliko Japanskih gradova (Tokio, Osaka...).
Za ovaj uspeh je zaslužan 18-i Učitelj Yasushi Namiki. Nasuprot Kendou, u Hojou se ne koristi nikakva zaštitna oprema. U ovoj umetnosti koncepti kao snaga i slabost, pobeda i poraz nemaju značaj, jedina značajna stvar (ako tako možemo da kažemo) je prirodna evolucija pokreta. Ovo se uvežbava prema dobro utvrđenom kretanu stopala, kombinovano sa disanjem na nivou stomaka (tzv. Aun disanje). Ova vežba vodi ka visokoj koncentraciji, koja se otpušta uz prodorne vokalne krikove (Kiai).
U zajedništvu Aikidom, Masatomi Ikeda Sensei, Aikido Shihan, donosi Hojo u Švajcarsku krajem osamdesetih godina dvadesetog veka. Njegovom dozvolom Hojo se od 1998. godine praktikuje jedino u AIKIDO IKEDA-DOJO Novi Sad.
Hojo disciplina nije bazirana na pobedi, slavi niti na bilo kom obliku takmičenja.
Vežba se sa bokken-om (Jikishinkage Ryu Bokken), drvenim mačem većim nego što se upotrebljava u Aikidou. Hojo danas predstavlja ritual mačevanja.
Ovaj ritual se zasniva na četiri godišnja doba:
Prizor je baziran na relaciji OTAC-SIN. Dva mačevaoca, otac i sin, vežbaju i "takmiče se" u oplemenjivanju njihovih mačevalačkih tehnika. Ritualno hodanje i sečenje mačevima je u tesnoj vezi sa disanjem duboko u hari.
Ovaj ritual ne odlučuje o pobedniku ili gubitniku. Hojo svima pruža mogućnost za velika istraživanja jedinstva svoje duše i tela i povezivanja sa Univerzumom.
Hojo izoštrava receptivnost svih vežbanja, naročito gledanje, slušanje, koncentraciju i respiraciju. Na nama je da odlučimo da li to i želimo.
Za vreme Taiei ere Matsumoto Bizen No Kami Naokatsu otkrio je Katorishin Ryu Kenjutsu a kasnije, šesti učitelj, Yamada Ippusai Mitsunori je promenio naziv u sadašnji, poznat kao Jikishinkage Ryu Kenjutsu. Ovaj agresivni i moćni stil se i dan danas prenosi samo usmenim putem.